Prvo izdanje Međunarodnog festivala pozorišne režije „Jagoš Marković” održano je u Gradskom pozorištu u Podgorici. Svečano je otvoren 1. decembra predstavom „Ćelava pjevačica” u produkciji Centra za kulturu Tivat. Ova predstava je ujedno i poslednji projekat Jagoša Markovića, pa je u takvoj emociji simbolično otvorila jedno novo poglavlje u kulturi grada Podgorice.
O reditelju govore njegova djela, puna emocija, energije, tuđeg ili sopstvenog života, ali o njemu govore i oni koji su ga poznavali bliže, oni sa kojima je stvarao. Jedan od mnogih je i glumac Momčilo Otašević sa kojim smo evocirali uspomene na velikog reditelja, razgovarali o predstavi „Ćelava pjevačica”, putanji pozorišta i kulturne scene, kao i o tome kako u današnjem umjetničkom svijetu zadržati sopstveni identitet i autentičnost.
S obzirom na to da je ovo prvo izdanje festivala koji je posvećen Jagošu Markoviću, kakav odnos imaš prema ovom festivalu? Kako ga doživljavaš?
Osjećanja su mi pomiješana. Osjećam se srećno i ponosno, ali opet i grozno što se tako osjećam jer ovaj festival postoji. Volio bih da je Jagoš živ, a ne da imamo festival njegovih predstava zato što on više nije sa nama. Kada pogledam sa te strane mi je mnogo mučno, a sa druge strane sam srećan prije svega zbog Crne Gore, zbog Podgorice koja njemu duguje mnogo. Ovdje imamo svega nekoliko pozorišnih festivala koji su sada mnogo slabiji nego kad sam ja započinjao svoju karijeru. Mnogi koji su bili na zavidnom nivou otišli su u degradaciju umjesto da smo ih koristili i njegovali. Definitivno je da nam je ovakav festival nedostajao i ja bih volio da ih bude još. Međutim, ako nosi ime Jagoš Marković onda u budućnosti treba da bude na zavidnom nivou i da se pažljivo radi odabir predstava, jer svi nosimo žestoku odgovornost. Jagoš je sve nas zadužio: Podgoricu, vjerovatno i cijelu Jugoslaviju, glumu, režiju i pozorište sve tako zajedno.
Ćelava Pjevačica je u originalu smještena u Londonu, te odiše uštogljenošću, vašu „Ćelavu pjevačicu”, reditelj dovodi u Boku Kotorsku sa bokeškim dijalektom, manirima, šalama, lepršavošću. Šta je ono što je tebi bilo posebno zahtjevno, a šta inspirativno u ovakvom izvođenju?
Ništa nije teško sa Jagošem, barem meni. Teško je bilo samo tehnički, stići i biti na probi, zbog dinamike snimanja, zemalja, aviona. Zakasnio sam samo na prvu probu i više nikada, ali sam znao da kada dođem moram da radim vrlo naporno. Nikada nam se nije dalo da imamo mnogo termina za probe pa tako i ovog puta. Došao sam 15 dana prije premijere, ali to nije hrabrost već Jagoš koji mi govori da to mogu. Kada te neko tako pohvali i vjeruje u tebe onda se prepustiš i povjeruješ u to. Količina ljubavi koju je on davao nama od prvog dana ne može se opisati jer nas je obožavao, a mi njega barem dva puta više. Uvijek ću se dati i uložiti na sceni, ali ako ne uložim životom, ni finansijski se neće vratiti.
Kada govorimo o inspiraciji, strah me je bilo drame apsurda jer je nikada do tada nisam radio. Koliko god na sceni izgledam sigurno, u životu i nisam baš takav. Uvijek sumnjam, tražim, nikada ne znam je li bilo dobro. To me drži, krv mi ključa da radim i stvaram. Zahvaljujući ovoj predstavi sam ostvario jedan od svojih snova – da dođem, sjednem na kauč, odglumim i ustanem. Profesori na akademiji mi nisu dali da glumim i sjedim, pa sam tako makao jednu od svojih želja sa liste.
Tvoj lik gospodin Lazari ali i svi likovi u drami suočavaju se sa gubitkom identiteta, otuđenjem i manjkom sposobnosti za komunikaciju. Danas u mnogim ljudima možemo prepoznati baš te manjkavosti, pa koji bi bio tvoj lijek za izliječenje današnjeg društva?
Moj lijek za sve je ljubav. Ima milion vrsta ljubavi i načina da se ona pokaže, doživi i osjeti. Kada sam dobio ovu ulogu, Jagoš mi je za mog lika rekao da je to jedan heteroseksualni, veseli čovjek, pun nesigurnost. Sa njim si uvijek znao da ćeš napraviti dobru ulogu, iako je tu bilo i mnogo kreativnih svađa da bismo došli do najboljeg odgovora. Možemo reći da su savršen lijek za društvo predstave Jagoša Markovića jer on je i sam rekao da je pozorište prečica do ljudske duše.
U drami se postavlja pitanje besmisla. Kada ti sve postane besmisleno, u čemu tražiš smisao?
Smisao pronalazim u svojoj djeci i svemu što me održava. Smisao je generalno u sreći i srećnim momentima. Radujem se trenucima sreće i znam da će ih uvijek biti, vjerujem da je nemoguće da sreća nestane. Kada mislim da je to beznađe nastupilo, imam makar djecu o kojoj mogu da mislim. Ako u tom trenutku nisu sa mnom sebe tjeram da mislim pozitivno i vjerujem da mora biti dobro. Moja majka ima jednu izreku koju sam počeo jako da volim, a glasi: ,,Biće nekako”.
Ova predstava iza sebe već ima dug pozorišni život koji obiluje i velikim brojem nagrada koje nas uvijek podsjećaju da smo na pravom putu. Šta je ono što tebe uvijek vraća ovoj predstavi i generalno pozorištu?
Ima nešto što sam osjetio na prijemnom, jer sam više puta odustajao od glume i vraćao joj se, a to nešto je bila sloboda. Shvatio sam vremenom da kada me neko pita zašto baš gluma ne moram da tražim neki filozofski odgovor već samo kažem da to volim. U pozorištu sam pronašao čistu slobodu. Zarobljen sam u pozorišnom mraku sat i po ali sam slobodan. Moj mozak tamo ide na odmor, drugi mozak se uključuje, dok jedan radi, drugi odmara. Uživam u svakom trenutku, u svakoj suzi, osmijehu, u kapljicama znoja i krvi. Za to vrijeme može da pukne meteor ili da se desi nuklearna katastrofa, ali u tom trenutku za mene ne postoji baš ništa. Onaj ko se ne bavi glumom ne može da razumije ovaj osjećaj.
Predstavama kod kuće me vraća posebna ljubav. Uvijek ću imati poseban odnos prema kući i materijalni dio mi nikada neće biti ispred umjetničkog. Trenutno imam taj luksuz u životu da mogu da prihvatim ono što mi se radi jer sa druge strane snimam seriju od koje mogu da živim. Dolazak na predstavu mi je ujedno i dolazak kući, odlazak među svoje ljude i igranje za svoju publiku, što izuzetno volim, a čini mi se da vole i oni barem po reakcijama ili razgovorima nakon predstave.
Tvoj glumački put je u usponu, i ostvario si mnogo zapaženih uloga. Kako tebi izgleda tvoj put i šta ga sve čini?
Uvijek govorim da postoje rad, talenat i sreća, pa kad sam bio mlađi mislio sam da su ovo ključni faktori, ali vremenom sam tu uveo i kućno vaspitanje. Smatram da mi je kućno vaspitanje mnogo pomoglo u karijeri. Na sceni se stalno mijenjam, a kada bih se i privatno mijenjao to bi bila laž. To što glumim nekog drugog, za mene je taj trenutak istina. Ne dam da mi ukradu identitet, a svi glumci koji misle da su bitniji i važniji, koji u jednom trenutku pričaju ovako, a u drugom onako, pokušavaju da ugode svima. To se odnosi na privatni pristup, ne na onaj na sceni, ja sam to nazvao prodaja identiteta, a smatram da se to nikako ne prodaje. Nije sve u tome da uradim neku seriju i zaradim mnogo novca. Najčešće smo mi nesrećni u takvim serijama, a svi koji volimo ovaj posao najsrećniji smo u pozorištu.
